????????
Foto: Morska
Pisala sam već o njoj. Koji
su me pratili, sjetit će se.
Nema dana kojeg nije osjetila kao ubode mačetom.
U srce. U mozak.
Redovito baždaren prekomjernim promilima, zlostavljao ju je na sve moguće načine. Psihički. Fizički.
Modra i slomljena sada dočekuje njegov kraj.
I u trenutnoj potrebitosti monstrum ostaje teškog karaktera. Tvrdoglav. Primitivan. Nekadašnja faca zvučnog prvoligaša ispija antibiotike s litrama viskija. Ovaj vuk nit je dlaku mijenjao, ćud još manje. Nije dobro. I za bolest mu je kriva ona.
Za koji dan mu više neće biti nikako.
Nijedan razgovor s njom nije pomagao. Nijedna opcija koju sam nudila kao spas nije prolazila.
Stockholmski sindrom, apsolutna pogubljenost u sebi i van sebe, strah, sram.... tko zna šta se sve ispreplelo u njenoj glavi. Ništa je nije maklo od njega. Desetljeća.
Ljutila sam se stalno. I još se ljutim. Sada nas dijeli more i ne mogu do nje. Protrest je iz temelja. Po tko zna koji put. Bezuspješno.
Nas dvije, dva svijeta. Nebo i zemlja. Dijeli nas sve osim krvi. Koja nas je ispreplela u rod. I voljenje.
Po milijunti put pitam je zašto?
"Bio je dobar prema mojoj mami kad je imala karcinom. Plaćao je doktore. Plaćao je putovanja, Zagreb, hotele, lijekove, sve šta je trebalo.
Ako preživim, odradit ću ovo
do kraja."
Eto, to je njen odgovor.
A ja, ja ostajem u dubokoj tišini. Mozak mi je ravna crta. Jer po prvi put u životu ostajem bez riječi na njene riječi.
Samo čekam da zazvoni mobitel.

struka ima puno objasnjenja, suvisnost i prilagodba. strah od samoće i neizvjesnosti. potpuno pogubljeno njeno samopouzdanje, ekonomska ovisnost... nezdravo suosjećanje naučeno trpljenje preko svake granice.
OdgovoriIzbrišinedavno sam pogledala video u kojem je žena baš dobro opisala baš takve situacije: koliko god ostanak bio loš, odlazak može biti još i gora opcija za nju. ako nema kud, ako ne vjeruje da bi mogla sama.