Morska iz dubina

                      Foto: Morska Privilegija je dočekat ih. Te brojke. Sijedu kosu. Naboranost kože. Izgrađenost vlastitog sebstva. Znati tko si. Što si. Ne sramit se tuđih očekivanja. Plodouživat stečena. Svoja. Bit stasit. Ponosit. Uspravan. Zaliječen ranama života. I hrapavo je lijepo.  Jer se ne podrazumijeva. Nema zapisa koliko ni kada. Samo godovi koji svjedoče da je bilo. I da još uvijek jest. Košulja je ionako samo obmana. Za kratkovide. Jer do srčike put znaju samo oni koji znaju.

                           Foto: Morska Izvana tratinčica. Ma koja tratinčica? Paperjasti maslačak! Kaže to usputni prolaznik. Ovu će i propuh otpuhnut. Ne zna taj da ništa nije onako kako se čini! Ona je stijena. Ma koja stijena? Granit! Kažu to oni koji je dobro poznaju. Nema šta ta ne može izdržat. Odradit. Iznijet na svojim, naizgled, slabim plećima. Zvijer je ona. Nije nam mjerilo. Izlazi van svih gabarita, kažu ti isti. Znaju oni da tek iznutra ona skriva maslačak. Pamuk. Melem. I podarit će ga kad god i kome treba. Od takve fele je ta.

  Jučer me put naveo u KBC Split. Moja doktorica je toliko minuciozna da želi otklonit svaki trag sumnje. Vjerovala sam ja da je sve dobro pa sam taj odlazak htjela pošto poto markirat. Naravno, uz uredno otkazivanje. Ali tko bi mojoj presavjesnoj doktorici na oči bez nalaza. Upravo na njen zahtjev i dijagnostičku sumnju, naručena sam tzv.prioritetnom narudžbom u 13.15. Došla sam na red u 15.45. Zadnja. Ostale smo samo čekaonica i ja. Dok su se ispred mene smjenjivali zdravstveno potrebiti, bila sam zahvalna na stolici. Sjedit dva ipo sata je puno lakše nego stajat na nogama. A onda sam, gledajući krajnje otužno stanje ovog odjela, škicnula par fotografija kao dokaz raspadanja jedne velebne institucije drugog grada po veličini u Lijepoj našoj. KBC Split pokriva oko milijun ljudi. To su pacijenti iz Splitsko-dalmatinske županije (Split, Kaštela, Trogir, Makarska, Sinj, imotski, Omiš, Brač, Hvar, Vis....) oko 500.000 ih je iz južnih dijelova BiH, posebice iz Hercegovine, te dodat...

  Foto: Morska Nutarnji mir je neprocjenjiv. Ne dolazi na poziv. Ne može ga se ni pismeno uručit. Još manje ga privest u lisicama. Ne skriva se pod tapetom. Ne leži u arhivama uspomena. Ne podastire se na policama trgovina. Ne mjeri se vagom. Ne možeš ga isprovocirat dvobojem. Ne lebdi ne nepoznatim visinama. Nije čak ni enigma. Stoluje u vlastitoj nutrinu. Do nje samo kopanjem po sebstvu. Obradom i preradom sebe. Ne drugih. Življenjem čistom savješću. Hodom uspravnim. Istinoljubivim. Voli čvrsti stisak ruke. Izravan pogled u oči. Bez fige u džepu. Ni van njega. Jednom otkriven, poput nektara je. Obuzme te cijelog. Van tih gabarita ne želiš nikud. I nikad. To je korito u kojem živiš Poput rijeke koja se izbori za svoj tok. I tečeš s mirom. I u miru. Čak i neverama života oko tebe. Nutarnji mir. Neprocjenjivo bogatstvo života. Tko ga uspije naći, sretnik. I ja sretnica!

                                             Foto: Morska Zalilo nas od glave do pete. Lumbrela je zavšila u škovacama jer je u naletu vitra odlučila okončat život. Onda je na raskrižju, di se šahte redovito zatrpavaju škovacama, tribalo ugacat u šporku vodurinu do kolina. Stisnila san uza se kesu sa velikin kamionon za Srednjega. Ko bi mu sutra na oči kad mu je već obećano. Starijen termosica iz Hajuduka. Najmlađa je dobila dičiju guralicu. Tako nas dvoje nakrcani. I tako nas dvoje do kože mokri. Kad smo se dočepali portuna samo san se okrenila svon sudrugu i razvalila najveći osmijeh. A zamisli da nas sutra više ne bude? I da smo u životu propustili ovako avanturistički okisnut. Gospe moja, reka je, luđa si od ovog vrimena. Onda san se na brzaka uvatila ručka. Stari je zafrkan da glava puca. Kompliciran do neba s koje god strane da ga gledan. Dođe mi samu sebe smist...

  Foto: Morska Džabe čovjeku dobar vid kad ne vidi. Kad ne gleda očima nego kvarnimsrcem i trulom dušom. Nema te ljepote koju bi prepoznao. Nema te dušeza koju bi rekao srodna mi. Nema tog srca s kojim kuca na istoj frekvenciji. Kao da ga je sam vrag opsjeo. Hrani se srdžbom. Gnjevom. Ljutnjom. Snažnom rukom. Još snažnijom nogom. Psovkama. Sve obilato zalijeva maliganima. Odrekla sam se svog pozamašnog otočkog vlasništva da bi ona imala SVOJ krov nad glavom. Sto puta joj rekla bježi od njega. Sto puta mi rekla kako ima dobru dušu. Kako nije loš. Samo kad popije nije svoj. Dala sam joj dio u centru mista. Ništa se ne može tu dogodit da se ne vidi. Da se ne čuje. Računala sam, sigurnija je. Ali! Ona i dalje kuha tećice. Sjeda u auto i odnosi mu. Pere mu robu. Sređuje, do jučer, zajednički velebni prostor. Kaže, slab je. Umara se. Nije dobro. Ostaje s njim i popije modrice, uvrede, udarce. Džaba ženi dobar vid kad je iznutra izranjavana. Od suza vidi iskrivljenu sliku. Nestvar...

                    Foto: Morska Rađanje i umiranje. Ciklus. Ono između-život. Ateisti kažu od točke A do točke B. Poslije ništavilo. Agnosticima odgovara možda. Ostavljaju otvorena vrata. Vjernici su za život vječni. Sve tri opcije nam definiraju život. Vlastitim izborom. Voljom. Odlukama. Sumnjama. Propitivanjem. Preobrazbama. Sudbinom. Usudom. Karmom. Nekima med i medovina. Nekome pelin i gorčina. Nekima kombinirano. Crno, bijelo, sivo. Kao fila u torti. Da li oni zaliveni medovinom daju med životu i ljudima oko sebe? Da li zaglibljeni u močvari vraćaju životu smisao? Da li ovi "mješoviti" znaju iskoračiti iz crnila u bijeli red?   Odgovori skriveni na nebu. Ili ne? Izliju se tek kad grom propara nebo i razdvoji ga na milijun malih ogledalaca u kojima zrcalimo svoje sebstvo. Poznajem one koji su se izvukli iz živog blata. Srce im do neba. U zagrljaju im se rastapaš. Griju. Ljube. Daju. Poznajem ranjene...

  Foto: Morska Sloboda izbora nije nešto neutralno. Ona je vlastiti izbor života. Odabir zla je zastrašujuća destruktivnost i potpuni slom ljudskosti. Odabir dobra zahtijeva određen trud, volju, odsustvo sebičnosti i davanje. To je pečat jedinog ispravnog smisla životu. Marjan je desetljećima bio moja destinacija. Od mojih najranijih dana. Na prvoj vodi ili Lubinskom portu sam se kupala. Kao sportašica se razgibavala i trčala. Rekreacijski vozila biciklu. Šetala. Ljubovala. Sve do 2012. godine. A onda je Edi Mišić, na posebno okrutan način, oduzeo život mladoj Meksikanki. I od tada mi posve oduzeo Marjan!!! Mišić je presreo Selenu dok je šetala Marjanom. Snažno ju je uhvatio rukama, onemogućio otpor, a zatim joj usta i ruke oblijepio višeslojnom ljepljivom trakom. Nožem, kojeg je uzeo iz obiteljske kuće, s dva zamaha je nanio smrtonosne ozljede vrata čime joj je gotovo odrubio glavu. Državno odvjetništvo je tražilo maksimalnih 40 godina zatvora tvrdeći da je ubojstvo ...

                           Foto: Morska Lako je držat ruku na srcu. Slušat stihove himne. Bilo čija ruka. Bilo kojeg srca. Bilo koje himne. Bilo koje države. Na našoj planeti. Dana nam je kao prvotna i jedina. Savršena. Podatna. S bezbroj mogućnosti. Plodonosna u davanju. Raskošna u ljepoti. Bogata u pluralizmu. Sa zakonitostima u koje nam je dala uvide. Naš jedini dom. Naše jedino stanište. Jedina opcija življenja. Naše jedino Sve. Onda su krenule igre bez granica. Stoljećima unazad. Bez skrupula. Bez morala. Bez čestitosti. Bez mozga. Bez uma i razuma. Bez ičega. Otvoreno. Bez fige u džepu. Ali s extra profitom u njemu. Tako ljudski bahato. Tako zemaljski i božanski toksično. Sad kusamo. Pa pijemo šta pijemo. Udišemo šta udišemo. Jedemo šta jedemo. Bolujemo šta bolujemo. Na svim paralelama. Na svim meridijanima. Bez iznimke.   Nedovoljno je bilo kontaminirat Majku Zemlju.  Pa se svemo...

                          Foto: Morska Ima ih. Zauzmu prve redove. Vjeruju kako su ugledni. Moćni. Dominantni. Svemogući. Udružuju se u zvučne udruge. One ih odmah pozicioniraju u sam društveni vrh. Ako nešto kapnu potrebitima, vole se uslikati. Preplavljuju medije stvarajući iskrivljenu sliku ljudskih vrednota. Svakog dana svog postojanja streme u visine. Jer one obećavaju moć koja im hrani beskonačni ego. Ako zavirite unutar njih naći ćete samo prazninu. Ima ih. Nevidljivi su. Pružaju ruke gdje god stignu. Daju od sebe i od onog šta imaju. Duboko osviješteni da se dobrota tek dijeljenjem umnožava. Nema ih uslikanih. Dokumentiranih po arhivima. Neki se čak i pitaju postoje li uopće. Ne shvaćaju da su takvi već davno izdignuti nad svojom vrstom. Sjaje prepoznatljivo samo po djelima istovrsnim. Bešumni. Tako združeni drže balans između dva svijeta. Dobra i Zla. Oduvijek!  

Život nije pravolinijsko kretanje. Najčešće je sinusoida slična onoj kod elektrokardiografije ili potresa. Na nama je da se prilagodimo. Snađemo. Reagiramo. I živimo najbolje moguće. Život je dar. Grijeh je tratit ga u nihilizmu. Ništavilu beznađa. Zato, kad se nabodemo, rane se najprije zaliječe kad ugledaš onog kraj sebe. Potrebitijeg. Pružiš  mu ruku i pomažeš.  To je dvosmjerno iscjeljenje.   Zato bi svi ljudi trebali bit braća. I sestre. Nadasve ljudi.   Historia est magistra vitae. Tako me godinama učilo na satovima Latinskog. Ali krivo.   Jer nikad ništa naučeno nije.   Inače se povijest ne bi tako često ponavljala. U krvi do koljena