Postovi

Prikazuju se postovi od listopad, 2026

Na vrijeme

Slika
  Voli pomagat svojoj mami. Posebno kad kuha. Popenje se na stolicu i renda sir za pizzu. Slaže sadržaje po njoj. Tako slađe pojedu on, mlađi braco i seka. Kuha mami i tati kavu iz aparata. Uzme Ajax i krpu pa štrca i čisti šta dobije u zadatak. Skida posteljinu s tri krevetića i stavlja u mašinu. Vješa robicu na sušilo. Maže palačinke za svih. Kad napravim tijesto za keksiće reže ih kalupima i stavlja u pleh. Kaže moja kćer, neće bit debil zato šta je muško pa da ne zna ništa o kućanskim poslovima. I da se samo zbog toga mora ženit. Zapravo mi se ruga. Jer moja mama je skakala i govorila, pa neće on pored nas dvi. Njegova mama bi me samo prostrijelila i repetirala ko iz puške, pa neće on, muško je. I tako, životom u zajednicama, nisam uspijevala dosegnut normalnost suživota. Kad su obje partile dopalo ga je sve šta je grijehom sudbe mu bilo oduzeto. Sad ga već dugo usitno podbadam, eto nećeš se morat ženit ako ja odem prva. Sve si naučio. Sve znaš. Moj petogodišnjak ima ve...

????????

Slika
                Foto: Morska Pisala sam već o njoj. Koji su me pratili, sjetit će se. Nema dana kojeg nije osjetila kao ubode mačetom. U srce. U mozak. Redovito baždaren prekomjernim promilima, zlostavljao ju je na sve moguće načine. Psihički. Fizički. Modra i slomljena sada dočekuje njegov kraj. I u trenutnoj potrebitosti monstrum ostaje teškog karaktera. Tvrdoglav. Primitivan. Nekadašnja faca zvučnog prvoligaša ispija antibiotike s litrama viskija. Ovaj vuk nit je dlaku mijenjao, ćud još manje. Nije dobro. I za bolest mu je kriva ona. Za koji dan mu više neće biti  nikako. Nijedan razgovor s njom nije pomagao. Nijedna opcija koju sam nudila kao spas nije prolazila. Stockholmski sindrom, apsolutna pogubljenost u sebi i van sebe, strah, sram.... tko zna šta se sve ispreplelo u njenoj glavi. Ništa je nije maklo od njega. Desetljeća. Ljutila sam se stalno. I još se ljutim. Sada nas dijeli more i ne mogu do nje. Protrest je iz ...

Bilo je

Slika
          Foto: Morska Bila je jednom ta konoba. Bilo je veselo druženje. Bilo je smijeha do suza. Bilo je pjesme. Bilo je priča do u beskraj. Bilo je ruganja napretek. Zbog šala. Ne zbog vrijeđanja. Bilo je hrane za oči. Za dušu. Bilo je pića pa tko voli nek izvoli. Bilo je te neobuzdane energije u zraku jer smo dijelili nešto više od ponuđenog na stolu. Bili smo sučelice jedni drugima. Upadali si u riječi i borili se za svoju govornu minutu. Gledali smo se izravno u oči. Slušali jedni druge, kao s prstom na obaraču, čekajući priliku parirat, kontrirat ili se samo grohotom nasmijat. Bilo je još svašta lijepog šta neko vrijeme koje se zove "bilo je" nosi u sebi. Mobitel tada nije bio ni u povojima. Mogao si se dignut sa stola, otići, ostavit upitnik u zraku ali nikako pobjeći u drugu dimenziju s aparatom ruci. Bilo je to nekad.  U neko vrijeme koje se zvalo mladost. A zapravo sam samo htjela reći, bilo je.

Maskenbal

Slika
  Foto: Morska Kad prestanemo biti djeca navlačimo maske. Često prikrivamo svoju nutrinu. Izvana smo "cvjetičasti." Iznutra, tko zna? Obliveni suhim suzama. Ne damo im vani. Jer su izdajničke. Prepuni trnja i drače kojima bi zagrebli tamo gdje treba. Ali nema čamprenja bez posljedica. Ili smo naprosto umrtvljeni okolnostima života. Pa gledamo ugaslim očima. Usta nam tek ravna crta. Dišemo jer je refleksno. Lijepo je bit dijete. Kojem je karneval tek jedan dan. Školska obaveza ili naprosto gušt. Mi odrasli se mimoilazimo u gužvi života. I rijetko kada osvijestimo da ništa nije onako kako se čini. Zapravo, lijepo je bit iskonski sretan. Biti zaista "cvjetičast."    

Neopisivo

Slika
                     Foto: Morska   Raširila sam ruke i primila je u zagrljaj. Zaronila je glavu u moje rame. I ridala glasno. Obavila sam je rukama i rekla, plači. Isplači sve! Činila se vječnost. Pustila sam ju, bezglasna, da izlije rijeku života. Neke sudbine su zaista nezamislivo okrutne. Kad se podrhtavanje tijela smirilo u jecaje, nastupila je tišina. Mir. Odmakla sam je od sebe. Sa smiješkom pogledala u pod, okrenula dlanove i rekla, šta ću sad s ovom poplavom?  Mijenjat nove parkete? Blagi osmjeh je preletio kutom njenih usana. Hvala ti, Nezamjenjiva moja, rekla je.   Nećemo više kopat unazad. Topao ti je čaj s medom. Popij! I omiljeni kolač. Pojedi! Za tebe sam pekla. Poslije gorkog, znaš već, ide red slatkog. Stisle smo isprepletene dlanove na stol. Pogledale se u oči. I vidjele beskraj. Bez tebe bi moj život bio praznina, rekla je. A ja bez tebe nikad ne bi dosegnula svemirsk...

Tattoo

Slika
                     Foto: Morska Neke odluke je teško donijet. Otkinut od sebe. Strest. Poput krošnje raskošnom hrastu. Koji odbacuje lišće. Jer jesen je. Jesen života. Boli li ga to? Neke odluke traže rez. Iz potrebe. Hitnosti. Spašavanja samog sebe. Vraćanja udaha. Jer nedisanje je teško. Nedopustivo. To boli. Neke odluke su teške. Treba rezat. Otpilat granu. Nije isto je li to samo grančica. Ili stamena grana s vlastitim godovima zajedničkog suživota. Lomit. Odbacit. A  ostat hrast. Boli. Neke odluke peku. Ko ljuta trava na ljutu ranu. Srce i racio govore različitim jezicima. Kome se priklonit? Utapaš se. A slamka spasa na dohvat ruke. Potonut predajom  ili isplivat do obale?   Kako ostat human, topao i empatičan sada, ovdje i u vječnosti?   Pečati naših odluka su poput tattoo znakovlja. Urezivanje boli.   A živjeti treba. To je dužnost daru života.

Crta

Slika
                       Foto: Morska Kažu da je nemoguće. Povući crtu razgraničenja između vlastitog stava i kompromisa koji ti grči želudac. Biti svoj je neprocjenjivo. Za to je potrebno iskustvo života. Kad se ne tražiš. Jer si već pronađen. Sebi. I drugima. Nisi za potkusurivanje. To je za pazar. Za one koji mijenjaju dresove, stavove i uvjerenja kao donje rublje. Život je predragocjen. Tratiti ga, a pri tom ne pokazat tko si i što si. Sinusoide stava nisu za crtoljupce. Jer biti svoj je neprocjenjivo.