Morska iz dubina

                      Foto: Morska Privilegija je dočekat ih. Te brojke. Sijedu kosu. Naboranost kože. Izgrađenost vlastitog sebstva. Znati tko si. Što si. Ne sramit se tuđih očekivanja. Plodouživat stečena. Svoja. Bit stasit. Ponosit. Uspravan. Zaliječen ranama života. I hrapavo je lijepo.  Jer se ne podrazumijeva. Nema zapisa koliko ni kada. Samo godovi koji svjedoče da je bilo. I da još uvijek jest. Košulja je ionako samo obmana. Za kratkovide. Jer do srčike put znaju samo oni koji znaju.

                           Foto: Morska Izvana tratinčica. Ma koja tratinčica? Paperjasti maslačak! Kaže to usputni prolaznik. Ovu će i propuh otpuhnut. Ne zna taj da ništa nije onako kako se čini! Ona je stijena. Ma koja stijena? Granit! Kažu to oni koji je dobro poznaju. Nema šta ta ne može izdržat. Odradit. Iznijet na svojim, naizgled, slabim plećima. Zvijer je ona. Nije nam mjerilo. Izlazi van svih gabarita, kažu ti isti. Znaju oni da tek iznutra ona skriva maslačak. Pamuk. Melem. I podarit će ga kad god i kome treba. Od takve fele je ta.

  Jučer me put naveo u KBC Split. Moja doktorica je toliko minuciozna da želi otklonit svaki trag sumnje. Vjerovala sam ja da je sve dobro pa sam taj odlazak htjela pošto poto markirat. Naravno, uz uredno otkazivanje. Ali tko bi mojoj presavjesnoj doktorici na oči bez nalaza. Upravo na njen zahtjev i dijagnostičku sumnju, naručena sam tzv.prioritetnom narudžbom u 13.15. Došla sam na red u 15.45. Zadnja. Ostale smo samo čekaonica i ja. Dok su se ispred mene smjenjivali zdravstveno potrebiti, bila sam zahvalna na stolici. Sjedit dva ipo sata je puno lakše nego stajat na nogama. A onda sam, gledajući krajnje otužno stanje ovog odjela, škicnula par fotografija kao dokaz raspadanja jedne velebne institucije drugog grada po veličini u Lijepoj našoj. KBC Split pokriva oko milijun ljudi. To su pacijenti iz Splitsko-dalmatinske županije (Split, Kaštela, Trogir, Makarska, Sinj, imotski, Omiš, Brač, Hvar, Vis....) oko 500.000 ih je iz južnih dijelova BiH, posebice iz Hercegovine, te dodat...

  Foto: Morska Nutarnji mir je neprocjenjiv. Ne dolazi na poziv. Ne može ga se ni pismeno uručit. Još manje ga privest u lisicama. Ne skriva se pod tapetom. Ne leži u arhivama uspomena. Ne podastire se na policama trgovina. Ne mjeri se vagom. Ne možeš ga isprovocirat dvobojem. Ne lebdi ne nepoznatim visinama. Nije čak ni enigma. Stoluje u vlastitoj nutrinu. Do nje samo kopanjem po sebstvu. Obradom i preradom sebe. Ne drugih. Življenjem čistom savješću. Hodom uspravnim. Istinoljubivim. Voli čvrsti stisak ruke. Izravan pogled u oči. Bez fige u džepu. Ni van njega. Jednom otkriven, poput nektara je. Obuzme te cijelog. Van tih gabarita ne želiš nikud. I nikad. To je korito u kojem živiš Poput rijeke koja se izbori za svoj tok. I tečeš s mirom. I u miru. Čak i neverama života oko tebe. Nutarnji mir. Neprocjenjivo bogatstvo života. Tko ga uspije naći, sretnik. I ja sretnica!

                                             Foto: Morska Zalilo nas od glave do pete. Lumbrela je zavšila u škovacama jer je u naletu vitra odlučila okončat život. Onda je na raskrižju, di se šahte redovito zatrpavaju škovacama, tribalo ugacat u šporku vodurinu do kolina. Stisnila san uza se kesu sa velikin kamionon za Srednjega. Ko bi mu sutra na oči kad mu je već obećano. Starijen termosica iz Hajuduka. Najmlađa je dobila dičiju guralicu. Tako nas dvoje nakrcani. I tako nas dvoje do kože mokri. Kad smo se dočepali portuna samo san se okrenila svon sudrugu i razvalila najveći osmijeh. A zamisli da nas sutra više ne bude? I da smo u životu propustili ovako avanturistički okisnut. Gospe moja, reka je, luđa si od ovog vrimena. Onda san se na brzaka uvatila ručka. Stari je zafrkan da glava puca. Kompliciran do neba s koje god strane da ga gledan. Dođe mi samu sebe smist...

  Foto: Morska Džabe čovjeku dobar vid kad ne vidi. Kad ne gleda očima nego kvarnimsrcem i trulom dušom. Nema te ljepote koju bi prepoznao. Nema te dušeza koju bi rekao srodna mi. Nema tog srca s kojim kuca na istoj frekvenciji. Kao da ga je sam vrag opsjeo. Hrani se srdžbom. Gnjevom. Ljutnjom. Snažnom rukom. Još snažnijom nogom. Psovkama. Sve obilato zalijeva maliganima. Odrekla sam se svog pozamašnog otočkog vlasništva da bi ona imala SVOJ krov nad glavom. Sto puta joj rekla bježi od njega. Sto puta mi rekla kako ima dobru dušu. Kako nije loš. Samo kad popije nije svoj. Dala sam joj dio u centru mista. Ništa se ne može tu dogodit da se ne vidi. Da se ne čuje. Računala sam, sigurnija je. Ali! Ona i dalje kuha tećice. Sjeda u auto i odnosi mu. Pere mu robu. Sređuje, do jučer, zajednički velebni prostor. Kaže, slab je. Umara se. Nije dobro. Ostaje s njim i popije modrice, uvrede, udarce. Džaba ženi dobar vid kad je iznutra izranjavana. Od suza vidi iskrivljenu sliku. Nestvar...